Početak
Početak.
Soba je natrpana stvarima, pletenim tašnama, koferima, starim kristalom. Tepisi, knjige I još knjiga, slike slozene uz za zid. Ja na velikom krevetu I zidovi stvari oko mene, moji bedemi ili carstvo, opet sam devojčica, plašim se I lepo mi je, u isto vreme.
Volela sam ovakvu tarapanu kad sam bila mala, ljubav prema neprevidivim situacijama ostala je sve do danas. Slučajno neradni dani u školi, ono kad dolaze državni zvaničnici, demonstracije, bombardovanje, izbori… bar kod nasu zemlji.
A kod nas kući, obicno su to bile selidbe, ili krečenje, ceo raspored se izvrne naglavačke, spavamo kao u bajkama svi zajedno na podu, plafonu, jedemo sendviče I paštetu sa paradaizom. I svi smo zajedno po ceo dan. Cela porodica je na okupu I posle napornog dana, majstora, belih krpa, hladne vode u kofama, svi smo zajedno u jednoj sobi, smejemo se, skačemo I preskačemo jedni kod drugih u krevet, nama deci je sve dozvoljeno. Smeh, smeh, nekako sve je smešno, zacenimo se od smeha , mama, tata, tetke, brat I ja. Baš sam bila srećna kad se krečilo ili selilo.
Ponekad mislim da se najlepše već desilo I mnogo volim te trenutke koji me podsećaju na detinjstvo, valjda zato što je bilo bezbrižno ili zato što smo išli napred uvek u bolje, ali polako I slatko, za sve je bilo vremena, a mi deca smo ipak hteli što pre da budemo odrasli.
I mama I tata su bili zadovoljnii kad smo se selil, uvek smo išli u veći, bolji, lepsi stan. Možda će se I tetke pre udati iz tog velikog stana? Valjda zato mama danas neše da ide iz velikog stana u kome živi sama , iako smo svi otišli, neko lepo uz pesmu , neki tiho u zoru, a neko da se više ne vrati. To je za nju skup svih njenih I očevih nadanja, dokaz da su sve žrtve bile prave, njihove, njihovih roditelja I predaka. Svi su zaslužni za njihov tron na koji su se popeli, ne može se nazad.
I ja sam na svom tronu, u svom poluokrecenom stanu, ležim okružena svojim nabacanim stvarima kao u nekom boho potkrovlju, a ustvari okružena uspomenama I teretima I prvi put nisam ushićena u tarapani, ustvari nisam ni uplašena, ni radoznala, puna sam nekog meni ne svojstvenog mira. Sama. Jako sama.
Trcala sam do ovde zadnjh 30 godina, I mnogo sam se zadihala, nisam se umorila, to je svojstveno mojoj generaciji, da smo razigrani I da se ne umaramo, večita deca, I zelim odmor ali ne onaj rajski na egzotičnim plazama, meni je tamo dosadno ( I nije do društva, probala sam razlicita ) ja bi jedan veliki odmor.
Da igram izmedju dve vatre, da spasem tri zivota, pa lastis, pa lozinke I janjine, pa hladne vode ispod cesme…. Da igram uz ritam muzike zabavne, najzabavnije a tako narodne da je samo mi razumemo!
Ja bih opet da se igram, kao u šestom razredu.
Yesterday, all my troubles seemed so far away……